- Piše: Milutin Mićović

Ima nešto loše u tome ako se uvijek bavimo istom temom. To je znak da je nešto zakržljalo – pisac ili sama tema.
Ali, kao da smo osuđeni na takvo stanje. Na takvo crnogorsko stanje. Crna Gora je krenula unazad. Mora, htjela - ne htela. Jer je bila krenula da ide ubrzano, i svim silama naprijed, ali kao da se nije nikuda pomakla. Osim što je otvorila provalije u sebi samoj.
Institucionalno gledano, stvari u Crnoj Gori loše stoje: Skupština bez opozicije, jednopartijska vlada, a predsjednik države, bez obira na volju i ambicije i „zasluge“, mora biti fikcija. A najviše zato što ga više od polovine njegovog naroda neće. To što ga podržavaju manjine i policijska posluga samo pojačava razorne mehanizme državnog i društvenog života u Crnoj nam Gori.
Ili predsjednik Đukanović misli da bude Vučić, a Markoviću da dodijeli ulogu Ane Brnabić?
Ne bi se reklo da je to relno ostvariv plan. A i kad bi bio ostvariv, samo bi se još umnožile razorne sile unutar krhke nam Crne Gore.
Desilo se nešto nesagledivo, i fantazmagorično za poslednjih 20 godina u našoj državici otkad je krenula da ide kako nikako ne ide. Pod lijepom pričom o uspjehu na evroatlantskom putu, ona je iznutra samu sebe razdrla, da je više nemoguće okrpiti. Nema tog majstora. Njene noseće institucije, pretvorile su se u proizvođače državotvornog privida. Jer kakav je to crnogorski parlament u koji ne dolazi pola poslanika? A država je prinuđena da im daje platu. I da su oni jednako poslanici na ulici, kao oni u parlamentu. No, oni u parlamentu svojim radom više škode Crnoj Gori nego ovi koji su na ulicama i ne uključuju se u takve državne poslove.
Invalidnost čelnih državnih institucija zakonito se prenosi i umnožava u lokalnim institucijama. Pa samo zamislite kakva je sistemska proizvodnja nesporazuma i golog mraka u Crnoj nam Gori. Ne treba da zamišljamo, možemo neposredno da gledamo. Na svakom koraku. U svakoj priči.
Jedna od nosećih zabluda i defekata Crne Gore je projektovani novocrnogorski kulturni identitet. Patologizovana priča o novocrnogorskom identitetu uništila je atmosferu elementarne kulture u javnom životu. Aktivisti novocrnogorskog kulturnog koncepta, slijepi su poslušnici aktuelnog političkog projekta koji jedan narod dijeli na dvije polovine, jedan jezik razdvaja u dva, jednu crkvu dijeli na domaću (anti)crkvu i stranu crkvu. S tim, što je domaća (anti)crkva predložena za uslužno svetilište novocrnogorske države i državotvornog molitvanja. To je tako ukratko, i u osnovnim formulama, kojih se drže ideolozi novocrnogorske državotvorne priče.
Tragikomičnost projekta je u tome što ti aktivisti novocrnogorskog projekta ne znaju da su oni, i njihovi posledovatelji, prve žrtve. Oni će istrčati trku, s poluzatvorenim očima, i na cilju poginuti kao ljudi i junaci. Kasno će saznati da trče za nekog drugog, a ne za Crnu Goru. Kasno će saznati, da trče, da što prije nestane Crna Gora.
Ali oni sad to ne mogu da shvate. Ne mogu nego zadihani trče, trče kao bez glave, trče kao ludi na brašno, trče bez daha i duha, trče kao niko. Kad dotrče, neće ih niko poznati, ni osloviti imenom. Oni su trkači teškog balkanskog političko-civilizacijskog apsurda, jer oni na cilju, organizatoru trka, treba da donesu vijest- da ih nema. Da nema njih, ni tih Crnohoraca za koje su trčali. Politička dramaturgija je takva. Oni to nikad nijesu razumjeli, jer su bili samo poslušnici i robovi lokalne ideologije.
Veliko finale novocrnogorske trke burno će proslaviti Albanci, Bošnjaci, Hrvati aplauzima i povicima – hvala vam još jednom, Crnogorci. Vi ste naučili da se žrtvujete za druge. Znali smo, da u vama pulsira neki nagon za samouništenjem, posebno kad se borite za slavu. Ali, nijesmo baš znali da ste tako brzi i žrtveni kad i sami sebe satirete i potirete. Kako da vam sad zahvalimo nego onom narodnom koju nijeste imali kad da razumijete:,,Koji nemaju u glavama, imaju u petama‘‘. Izvinite, i, hvala vam još jednom i zauvijek, dečki...!
(Autor je književnik)